zdenka mija brebrić
"Gospa na murvi-govorenja Luce, pitarice"

"Gospa na murvi-govorenja Luce, pitarice"

Ako želite čitati što to veli moja pitarica Luce, što joj šapću preci, kakve pite  razvija i peče, za 80 novaca knjiga stiže vama bliže.

Narudžbe na:

 skljaic@hazu.hr

Blog
utorak, veljača 26, 2013
 

Što sam duže na ovom planetu, vidim da je istinita ova moja mantra gore. Naravno, nisam je ja izmislila, ali to je jedina dikta koja meni sjeda i blagotvorno objašnjava gotovo sve. Kad pogledam odnose, bilo partnerske, bilo obiteljske, kad pogledam svaki djelić svakodnevnog života, ispliva ta drukčijost koja je rijetka, ali zato i vrijedi. Ili je to mogućnost sinkronosti, ili je to tek naći se u pravom trenutku na pravom mjestu, ne znam. Ali, da je ovo jedna od izvjesnost jest.

Dakle, kad nas vrijeme počne brusiti, one rarumcarumske stvari,  dolaze na vidjelo. Nekome prije, nekom poslije, nekome nikada. No, to što se nešto ne vidi, ne znači da ne postoji. Pojednostavljeno: jedina prava izvjesnost u ovom življenju jest: ono što uistinu vrijedi vrlo je rijetko, ono što vrijedi iziskuje trud, do velikih stvari ne dođe se lako, masovnjaštvo ne sadrži kvalitetu, manje često zna biti više,

Jedan vrlo pametan, a i moralan čovjek, humanist, vizionar i znanstvenik (onaj pravi-nepozitivistički) MM ( Marshall McLuhan) je rekao nešto slično ovom : najveći strah čovjeka nakon polaganog umiranja Gutenbergova vremena (misli se na kraj kulture prije novih tehnologija, prije interneta, kulture pisane riječi) je od samog vremena.

Za razliku od pećinskog koji se najviše bojao prostora sve što radi suvremeni čovjek, pogotovo kroz nove medije,  jest uporno ubijanje vremena tako da ga se usitni, da ga se oblikuje, pretvori u ukusnu pitu i odmah konzumira. Naravno, MM nije spominjao pite, to je moja specijalnost, ali je još 60.-ih predvidio ovo današnje vrijeme. Brzo, parcelizirano, konzumentsko, privlačno, šareno, ali do beskraja, plitko.

Što bi bila onda rarumcarumština danas? Nije teško pogoditi. Sve što je nepopularno, što je sporo, što je dublje, što je zahtjevnije od uzeti iz košarice na rasprodaji.

Kako živjeti, ako vidiš rarumcarumštinu? Teško. Nema šatorčića s dernekom, a ako ih i ima nekako ne spadaš tamo. Šuplji ti zvuci veseljačke glazbe i otužno ti gledati histerična veselja. Ne zato što si bahat pa si iznad, već si tužan što te bog obdari da vidiš iza, ispod, iznad, a od toga i nemaš baš neke životne koristi, ni blagotvornosti, ni utjehe.

Jer, istina ne tješi.  Istina nas samo oslobađa, rekao je još davno onaj iz Nazareta, Ebionit, crnomanjasti s bradom i neurednom dugom kosom. Onaj što se dere, radikalan i netolerantan, ali samo s onima u čije snage vjeruje. Isus, prvi panker u povijesti.


I tako, što s godinama, što zbog rarumcaruštine, iskristalizira se sve i to jedino tako treba i biti. Suzi se broj ljudi na razinu raruma, voli se jedna, najviše dvije - tri osobe, od tih, vjerojatno neka najmilija rodica, rođak, prijetelj, prijateljica, partner, partnerica ili muž ili žena. ( Primarni oodnosi roditelj-djeca, braća -sestre tu ne ubrajam).


Kod mene se rarumcarumština svela na samo par ljudi. Toliko mogu dati da bi bilo iz dubine duše, trajno i kad god ustreba. Čak nije stvar davanja u prostor-vremenu, već osjećaja prisutnosti, izvjesnosti i trajnosti. I, naravno spremnost za pratiti u kontinuitetu bez vruće-hladnih odnosa.


I zato nikad nisam, a nikad niti neću vjerovati u masovne odnose, mass-prijateljstva, konzumentske razmjene ti meni-ja tebi, stjecanje i građenje novih odnosa tek tako i olako, a opće "ljubavi", ono "volim sve" su ionako lake, deklarativne i salonske.

 

 

A, "MURAR MURAC" ne zvuči loše ni u inverziji.

:).





mirisizlatoitamjan1 @ 08:31 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 13, 2013

Već stotinu puta naglasih, volim monokromatiku. Volim izdiferenciranost koja zahtijeva trud. U svemu: odnosima, interijeru, eksterijeru, vlastitoj torbi, radnom stolu, ormaru, kutiji za nakit. Volim čisti minimalizam, ne zanimaju me rokoko jezici, renesansne lijenosti. Volim gotiku u svemu. Doza stremljenja i nijanse koje u općoj slici jesu crne ili bijele.

Čistoća jezika, uglancan stil do visokog sjaja. Crne čizme, crnu haljinu, crni kaput, crvenu torbu i bijele laži čist kao subverzivni element. Ako nešto treba remetiti red neće biti mlakušasto, beskrvno, sivo, bezidejno, već žarko i crveno. Bljeskovito i kratko, ali snage uragana.

Intenziteti s mjerom. Svakodnevni, ali samo s biranim ljudima. Jer, masovnjaštvo ionako ima kratak dah, plitko disanje, ekspirij nedovoljan i za najniži zvuk pikola. Bliskosti su ionako rijetke. Rarum carum, bliskosti. No, takve jedino i vrijede.

Viđam, srećem, čak i izmijenim pokoju s ljudima koji sebe nikad nisu susreli u tišini. 1:1. Nikad, a kada im priprijeti susretanje, cvile, grebu, bacakaju se histerično o prvu, drugu, treću osobu po cesti, stubištu, liftu, blogu. Bacakaju i gledaju ne bi li se ogledali u tuđim zjenicama.

Vječni ovisnici o ekscitaciji. Sukus modernih, histerikusa. Bez rečenične smislenosti, bez ijedne crno-bijele misli. Samo šarenilo razlivenih boja ili 50 nijansi sivog. Postmodenizam voli rasape, voli masovnjašvo, voli relativizme, voli pređu površnosti, čini umjetnost od nje.

Ali, čak i pravi šareni treš je u konačnici crno-bijel. Iz njega vrišti apsurd spoznaje.

Gledah jučer Sokurova Fausta. Tih, 15000000 nijansi sive je ravno velikom, velikom, najvećem crnilu. Ispranom samo zato da ga zemaljsko oko uopće zamijeti.

Samo da se privikne tuzi i ljepoti mraka.

 

Nek prijelaz bude lakši, za nijansu.

Iz dobrohotnosti Boga ili nonšalancije vraga.

Svejedno.

mirisizlatoitamjan1 @ 23:51 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 21, 2012
 

-Ja sam svjetlonoša, lučonoša i  gospodar svjetla!

-Ja sam  mrakonoša, darkonoša i  gospodar tmine!

- E, pa ja sam gospodar Svijeta, ovog kojeg vidiš!

-Ja sam Međusvijeta, onog  nevidljivog!

 

-Ja sam Bela bijelog lica!

-Ja sam Edvard o kojemu svatko priča!

-Ja sam Džekob Crni!

-A, ja Viktorija, moje ime nebo grmi!

 

    U sumraku zapjevajmo pjesmu drevnu i baršunom obojenu

               Iz ljubavne pređe nitima od zlata iskrojenu:

 

            - U modrini gdje se dobro sa zlim druži.

              Nacrtaj mi plavom bojom znak.

              U jutarnje magle svoje ruke pruži

              Tako pruži da rastjeraš mrak.

            

-Ma gdje nam je pamet?

Dosta više igre!

Zar nekakve lutke trebaju nam?

Zar bez tuđe ruke svoju dignut ne znam?

Bez koraka drugog koračati neću?

Bez  nečijeg glasa usta bit će moja nijema?

Bez zjenica tuđih svoju svjetlost vidjet neću?

 

Zar bez tuđeg daha, ni disati ne znam?

Ma, gdje nam je bila pamet?

Zar da život živimo kroz bajke?

Ma, gdje nam je pamet bila?

Neću tako, tako neću!

Zašto lutke trebam da bih sebe skrila?

 

 

- Bez njene ruke samo sam san.

      Kojeg nitko ne želi sanjati

 

- Bez ruke njene dim sam tek

       Koji ni dimnjak vlastiti ne zna naći

 

- Bez njenog glasa tišinom me zovu

      I šutnja mi je nevidljivi plašt

 

- Bez njenog daha, ni disati ne znam

       I tijelo mi na paučinu sliči

              

 

Prije kraja zapjevajmo pjesmu drevnu i baršunom obojenu.

Iz samotne pređe nevidljivom tintom napisanu:

            

 

             -U modrini gdje se dobro sa zlim druži.

              Nacrtaj mi plavom bojom znak.

              U jutarnje magle svoje ruke pruži

              Tako pruži da rastjeraš mrak.

  

Ma gdje nam je bila pamet?

Kristen više Roberta ne voli.

Drugog sada njene oči vide.

Dok pogledom on ju moli.

 

Ma gdje mu je pamet bila?

 

Pa zar ljubav tako boli?

Da bez tuđe ruke svoju dignut ne znam?

Bez koraka drugog koračati neću?

Bez  nečijeg glasa usta moja sad su nijema?

Bez zjenica tuđih svoju svjetlost ja ne vidim?

 

I bez tuđeg daha, ni disati ne znam?

 

I ne dišem, ali ipak pjevam, bezglasno ja pojim:

 

                U modrini gdje se dobro sa zlim druži.

              Nacrtaj mi plavom bojom znak.

              U jutarnje magle svoje ruke pruži

              Tako pruži da rastjeraš mrak.

 

 Tako pruži da udahnem Zrak….

 

                                                 Ma, gdje nam je pamet bila?……    

 

 

( Ovaj tekst će biti izveden na smotri literarnog, novinarskog i dramskog stvaralaštva Lidrano 2012.13. u režiji Željke Šunjić, prof. i dramske skupine učenika 1. osnovne škole Bjelovar)

mirisizlatoitamjan1 @ 13:12 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
 
Index.hr
Nema zapisa.